Verovatno se svako na spomen Hičkokovog „Vertiga” seti vrtoglavo upečatljivog plakata. Autor koji nam podari ovakvo remek delo, sigurno je obezbedio svoje mesto u sazvežđu najvećih imena dizajna. Bez mnogo najave, jer bismo to uvek prepustili njemu.
Saul Bass.
Rođen je davne 1920. u predgrađu Njujorka, Bronksu, u porodici istočnoevropskih jevrejskih imigranata. Posle studija na Art School League na Menhetnu, veoma rano je počeo da radi dizajn reklamnog materijala za holivudsku filmsku industriju. Tu ga je i zapazio reditelj Oto Preminger, zahtevajući od Saula da izradi idejno rešenje plakata i vizuelizuje naslovnu temu za film Karmen Džouns/Carmen Jones iz 1954 .
Oduševljen rezultatom, Oto predlaže Bassu da napravi i najavnu sekvencu za njegov naredni film. Iako se našao na ovom terenu, Saul je drugim filmom uspeo da skrene pažnju mnogobrojne publike na svoj talenat. Reč je o filmu „Čovek sa gvozdenom rukom/ The Man with the Golden Arm ” iz 1955, čija radnja prati borbu džez muzičara protiv zavisnosti od heroina. Iako tabu tema za ono vreme, Saul ne ostavlja mnogo toga skriveno. Kreira čuvenu crnu ruku, pomalo kubistički deformisanu tehnikom kolaža, kao direktnu asocijaciju na osnovni motiv filma.
Sam pristup izradi najavne sekvence, pomerio je dotadašnje granice. Pre njegove pojave, špice su bile statične i neretko prikazivane na nepodignutim zavesama pre početka filma.
Posle tolikog uspeha, pred Bassom se otvaraju mnogobrojne mogućnosti.
Naravno, tu je usledio i legendarni susret sa Alfredom Hičkokom. Ostalo je istorija. Nižu se filmovi Vertigo (1958), Sever-severozapad/ North by Northwest (1959), i Psiho/Psycho iz 1960.
Kreirao je naslovne teme više od 40 godina. Sarađivao je sa najvećim rediteljima svog vremena, od gore spomenutih Premingera i Hičkoka, pa do Kjubrika i Skorsezea. Izvršio je toliki uticaj na filmsku industriju da je i dan danas inspiracija za mnoge dizajnere koji su njegov stil interpretirali u naslovima poput filmova Uhvati me ako možeš/Catch Me If You Can (2002), X-Men: First Class (2011) i u seriji Mad Men.
Osmislio je i mnoštvo logotipa za najveće američke korporacije.
U svom studiju, zajedno s suprugom Elaine stvara mnoštvo zanimljivih filmova krakog metra. Nagrađen je oskarom za delo Zašto čovek stvara/Why Man Creates 1968.
Od zapaženih dela je i neuobičajena slikovnica Henrijev put u Pariz/ Henri’s Walk to Paris Leonore Klajn iz 1962. Velike površine vedrih boja, geometrizovani oblici, crtež koji liči na dečiji, rukom pisana slova- sve što predstavlja bitne odlike njegovog ličnog stila, ovde je zasijalo u punom sjaju.
Umro je u Los Anđelesu 1996. godine, stvarajući gotovo do poslednjeg časa.
Ovih dana njegova ćerka, inače i sama grafički dizajner priredila je obimnu monografiju sa sabranim ilustracijama i plakatima, među kojima ima i dosta neobjavljenih.
Kao što je stil Saula Bassa bio jednostavan i jezgrovit, ovaj tekst završavam njegovom podjednako mudrom i kratkom izjavom: Dizajn je učiniti razmišljanje vidljivim.
Saul Bass.
Rođen je davne 1920. u predgrađu Njujorka, Bronksu, u porodici istočnoevropskih jevrejskih imigranata. Posle studija na Art School League na Menhetnu, veoma rano je počeo da radi dizajn reklamnog materijala za holivudsku filmsku industriju. Tu ga je i zapazio reditelj Oto Preminger, zahtevajući od Saula da izradi idejno rešenje plakata i vizuelizuje naslovnu temu za film Karmen Džouns/Carmen Jones iz 1954 .
Oduševljen rezultatom, Oto predlaže Bassu da napravi i najavnu sekvencu za njegov naredni film. Iako se našao na ovom terenu, Saul je drugim filmom uspeo da skrene pažnju mnogobrojne publike na svoj talenat. Reč je o filmu „Čovek sa gvozdenom rukom/ The Man with the Golden Arm ” iz 1955, čija radnja prati borbu džez muzičara protiv zavisnosti od heroina. Iako tabu tema za ono vreme, Saul ne ostavlja mnogo toga skriveno. Kreira čuvenu crnu ruku, pomalo kubistički deformisanu tehnikom kolaža, kao direktnu asocijaciju na osnovni motiv filma.
Sam pristup izradi najavne sekvence, pomerio je dotadašnje granice. Pre njegove pojave, špice su bile statične i neretko prikazivane na nepodignutim zavesama pre početka filma.
Posle tolikog uspeha, pred Bassom se otvaraju mnogobrojne mogućnosti.
Naravno, tu je usledio i legendarni susret sa Alfredom Hičkokom. Ostalo je istorija. Nižu se filmovi Vertigo (1958), Sever-severozapad/ North by Northwest (1959), i Psiho/Psycho iz 1960.
Kreirao je naslovne teme više od 40 godina. Sarađivao je sa najvećim rediteljima svog vremena, od gore spomenutih Premingera i Hičkoka, pa do Kjubrika i Skorsezea. Izvršio je toliki uticaj na filmsku industriju da je i dan danas inspiracija za mnoge dizajnere koji su njegov stil interpretirali u naslovima poput filmova Uhvati me ako možeš/Catch Me If You Can (2002), X-Men: First Class (2011) i u seriji Mad Men.
Osmislio je i mnoštvo logotipa za najveće američke korporacije.
Saul Bass prezentuje svoj čuveni logo za firmu Bell System (1969). |
Čak i kad je radio dizajn obične kutije za šibice, uspevao je da ostavi lični pečat.
U svom studiju, zajedno s suprugom Elaine stvara mnoštvo zanimljivih filmova krakog metra. Nagrađen je oskarom za delo Zašto čovek stvara/Why Man Creates 1968.
Od zapaženih dela je i neuobičajena slikovnica Henrijev put u Pariz/ Henri’s Walk to Paris Leonore Klajn iz 1962. Velike površine vedrih boja, geometrizovani oblici, crtež koji liči na dečiji, rukom pisana slova- sve što predstavlja bitne odlike njegovog ličnog stila, ovde je zasijalo u punom sjaju.
Umro je u Los Anđelesu 1996. godine, stvarajući gotovo do poslednjeg časa.
Ovih dana njegova ćerka, inače i sama grafički dizajner priredila je obimnu monografiju sa sabranim ilustracijama i plakatima, među kojima ima i dosta neobjavljenih.
Kao što je stil Saula Bassa bio jednostavan i jezgrovit, ovaj tekst završavam njegovom podjednako mudrom i kratkom izjavom: Dizajn je učiniti razmišljanje vidljivim.