Pošto skoro svake godine oko sv. Save
ode mnogo energije na pola sata zabave, red je da sav trud ne prođe
nezapaženo.
Ove godine je koleginica Brankica Čkonjević, profesor srpskog jezika, osmislila „projekat”, gde bi prisutne upoznala sa likom i delom srpskih književnica koje su prve „probijale led” u različitim oblastima.
*Jefimija, prva srpska pesnikinja, koja je stvarala krajem XIV i početkom XV veka:
*Milica Stojadinović Srpkinja, koja s pravom može poneti titulu prve novinarke, odnosno žene ratnog izveštača, jer je prenosila slikovito atmosferu pobunjenog Beograda, pod turskim bombama 1862. godine i svojom aktivnošću podizala nacionalnu svest:
*Isidora Sekulić, prva žena akademik u Srba, čija je kosmopolitska svest nadrastala učmalu palanačku sredinu Srbije početkom i sredinom XX veka:
*Na prvu loptu* mi je bilo prilično nespojivo da objedinim istim likovnim izrazom vremensko razdoblje od gotovo šest vekova.
Te naizgled introvertne žene, imale su različite puteve ka slavi.
Tiha i gotovo nevidljiva Jefimija, zanosna i rodoljubiva Milica i stroga i britka Isidora urezivale su svoje poruke za budućnost svaka na svoj način.
Prvi cilj koj sam želeo da postignem je monumentalnost.
Od osnovnih skica nesvesno se nametala centralna simetrija i naglašena geometrizacija.
Da bih postigao skulpturalnost u crtežu, došao sam na ideju da pojednostavnim njihove likove i *osvetlim bočnim svetlom*, čime bih postigao efekat kao da su na sceni ispred nas.
Kao prateći elementi poslužili su mi paterni (uzorci) koji bi doneli duh vremena kada su stvarale.
Za Jefimiju, to je bordura sa njene „Pohvale knezu Lazaru”, koju je izvezla 1402. godine. Kod Milice sam odabrao motiv cveta koji imitira tehniku krstastog boda, dok je Isidora u znaku norveškog (skandinavskog) paterna, jer je svojim „Pismima iz Norveške” proširivala vidike ksenofobične elite u predratnoj Srbiji.
Crno-beli kolorit je akcentovan određenom bojom koja simbolizuje poetiku njihovog dela.
Rukom pisanim slovima sam ispisivao naslove,sa ciljem da ostvarim neformalniju komunikaciju sa posmatračem. Imena su napisana fontom koji je u skladu sa razdobljem kome pripadaju.
***
U narednim tekstovima prikazaću ostatak materijala koji je realizovan u saradnji sa učenicima.
Toliko za sada.
Ove godine je koleginica Brankica Čkonjević, profesor srpskog jezika, osmislila „projekat”, gde bi prisutne upoznala sa likom i delom srpskih književnica koje su prve „probijale led” u različitim oblastima.
***
Odabir je sledeći: *Jefimija, prva srpska pesnikinja, koja je stvarala krajem XIV i početkom XV veka:
*Milica Stojadinović Srpkinja, koja s pravom može poneti titulu prve novinarke, odnosno žene ratnog izveštača, jer je prenosila slikovito atmosferu pobunjenog Beograda, pod turskim bombama 1862. godine i svojom aktivnošću podizala nacionalnu svest:
*Isidora Sekulić, prva žena akademik u Srba, čija je kosmopolitska svest nadrastala učmalu palanačku sredinu Srbije početkom i sredinom XX veka:
***
Kad sam se prvi put suočio sa ovim zahtevom, uvideo sam da zadatak neće biti nimalo lak.*Na prvu loptu* mi je bilo prilično nespojivo da objedinim istim likovnim izrazom vremensko razdoblje od gotovo šest vekova.
Te naizgled introvertne žene, imale su različite puteve ka slavi.
Tiha i gotovo nevidljiva Jefimija, zanosna i rodoljubiva Milica i stroga i britka Isidora urezivale su svoje poruke za budućnost svaka na svoj način.
Prvi cilj koj sam želeo da postignem je monumentalnost.
Od osnovnih skica nesvesno se nametala centralna simetrija i naglašena geometrizacija.
Da bih postigao skulpturalnost u crtežu, došao sam na ideju da pojednostavnim njihove likove i *osvetlim bočnim svetlom*, čime bih postigao efekat kao da su na sceni ispred nas.
Kao prateći elementi poslužili su mi paterni (uzorci) koji bi doneli duh vremena kada su stvarale.
Za Jefimiju, to je bordura sa njene „Pohvale knezu Lazaru”, koju je izvezla 1402. godine. Kod Milice sam odabrao motiv cveta koji imitira tehniku krstastog boda, dok je Isidora u znaku norveškog (skandinavskog) paterna, jer je svojim „Pismima iz Norveške” proširivala vidike ksenofobične elite u predratnoj Srbiji.
Crno-beli kolorit je akcentovan određenom bojom koja simbolizuje poetiku njihovog dela.
Rukom pisanim slovima sam ispisivao naslove,sa ciljem da ostvarim neformalniju komunikaciju sa posmatračem. Imena su napisana fontom koji je u skladu sa razdobljem kome pripadaju.
***
Lik Jefimije sam dao samo u geometrizovanim oblicima koji su u kontrastu sa masivnom crnom površinom monaške odore. Spušten pogled i tužan izraz lica nose dozu dostojanstva i izazivaju saosećanje sa njenom patnjom.
***
Miličino lice sam hteo da prikažem namerno grublje nego što je bilo. Sudeći prema svedočenjima mnogi velikani su podlegli čarima njene lepote i duha. To što je ponosno uz svoje ime dopisivala i Srpkinja, navelo me da je prikažem kao karijatidu rodoljublja. Na njenom licu vidimo pravilne crte narušene patnjom zbog teškog položaja svog naroda i prepoznajemo spremnost da sebe žrtvuje za više ideale. Taj *patos* postaje još tragičniji, ako se setimo da je skončala kao beskućnica zaboravljena od svih.
***
Isidora je prikazana u svoje dve životne faze. Njen prepoznatljiv *pogled na pola kapka* kojim pažljivo proučava sve što opazi, jedina je spona između dva portreta. Sa istim poletom delovala je kroz čitav svoj život, uvek cenjena i priznata, bez obzira na to što je država menjala svoju vlast i granice.***
Toliko za sada.